“A u svemu Izraelu, ne bijaše čovjeka tako lijepa kao Abšalom, tako hvale dostojna;
od stopala noge njegove pa do tjemena njegova ne bijaše na njemu mane”.
– 2. Samuelova 14:25
Ovaj nam biblijski tekst kaže da, u cijelom tako velikom narodu kao što je u ono vrijeme bio Izrael, nije bilo nikoga tako posebne ljepote, tako osebujne figure kakav je bio Abšalom. Iako sin Božjeg pomazanika, Abšalom za svoj osobit izgled nije dao slavu Bogu, koji ga je takvim stvorio. Već se zagledao u nekog drugog; počeo je proslavljati nekog drugog…..- samoga sebe.
Korijen takvog stava leži u duhu ponosa; u karakteru đavla. Zaista, nije lako prepoznati rađanje takvog stava u samome sebi (i vjerujem da je bez Božje milosti to i nemoguće); kao i u bližnjima. Kao što je to bio slučaj i sa kraljem Davidom. David je silno volio svoga sina Abšaloma i ta ljubav je zaslijepila njegovo srce lako ne bi vidio realnost. Tek kada je Abšalom poduzeo svoje prve korake, u svome planu koji je smišljao godinama unaprijed; a to je da ubije svoga oca Davida i da na mjesto kralja, pomazanika od Boga, postavi samoga sebe; David je shvatio gorku stvarnost tog odnosa.
I naravno, ona Božja djeca koja uistinu imaju strah Božji, pitaju se: “Pa kako se nije bojao dići ruku na Božjeg pomazanika?”… Vjerujem da je, jedan od razloga te Abšalomove “odvažnosti”, to što nije razvio sppsobnost razmišljanja o drugima koliko o samome sebi. Mjerio je, vagao je situacije i ljude na temelju nekih osobnih, fizičkih kvaliteta. A jedna od osnovnih mjera mu je bila: “Kolko mi je teška frizura?”
I kao duhovni, Božji ljudi, još uvijek (vrlo) živimo i u tijelu. I može nas spopasti uvjerenje, da zbog svoje pozicije Kraljevog sina/kćeri imamo prava suditi svima u svijetu (ili mnogima u našoj zajednici). I kada to primjetimo, trebali bi biti dovoljno odvažni, dovoljno poduzetni stati pred Gospodinovo prijestolje, preispitati naše srce i preispitati svoje stavove. I kad prepoznamo, i priznamo, pred Gospodinom i pred ljudima, i pokajemo se zbog svoje umišljenosti; kada shvatimo: “Hej!…u ovoj stvari nisam u pravu. Griješim. Pogrešan je smjer kojim idem. Želim dovoljno dugo razmišljati o toj opomeni. Ne želim je doživljavati kao kaznu. I ako jeste oblik kazne, znam da me Bog kaznama popravlja kako na kraju ne bih bio osuđen. I trebam se pozabaviti mislima o tome, ali je tako dobro što ne moram i brinuti.”
A što se tiče savjeta, ukora i opomena onih koji su spremni tako poduzetnički brzo procijeniti tvoju situaciju, okarakterizirati te kao nesposobnu, nekorisnu osobu; osuditi te prije vremena,… Znaš što? Ne rade to zato što im je stvarno stalo do tvoje duše. Jednostavno, jako malo, ili nikako, razmišljaju i brinu o drugima, a prekomjerno razmišljaju o samima sebi. Često, od tud dolazi i takav egocentrični stav: “Ja moram svijetu što prije dokazati svoju bogomdanu kraljevsku poziciju i vlast”.
Naravno, kao Božja djeca, rođeni smo u duhovni svijet da bi bili Kraljevski sinovi i Kraljeve kćeri. I da naučimo vladati. Ali prije svega, vladati svojim kraljevskim apetitima, osobnim ambicijama; Da uspostavimo Božju vladavinu u svome vlastitom domu, svojoj kuhinji, garaži i radionici; nad svojom vlastitom djecom.
I moliti da nam Gospodin da tu milost da možemo strpljivo stati u kolonu i čekati svoj red . I, doći će prilika od Boga, u kojoj će naš savjet, naša opomena i ukor, nekome biti korisni, biti na blagoslov i postati put u život.
Želim vam Božji Blagoslov i uspjeh u Njegovom Kraljevstvu.
Darko Glešić
