Vjera srca postiže rezultate

John Wesley je rekao da je đavao dao crkvi zamjenu za vjeru – nešto što izgleda i zvuči kao vjera te mali broj ljudi razaznaje jedno od drugoga. Ova se zamjena zove “mentalna suglasnost”.

Ustvari je rekao: “Došao sam do saznanja da mnogi u crkvi nemaju vjeru srca. Oni se jednostavno mentalno slažu s time da je Biblija istinita. Mentalno se slažu s time da je Isus Krist Sin Božji. Mentalno s slažu s time da je On umro za njihove grijehe, u skladu s Pismom. Mentalno se slažu s time da je uskrsnuo za njihovo opravdanje, ali to ne vjeruju uistinu u svome srcu. Da vjeruju, to bi im promijenilo život.”

Vjera srca donosi rezultate. Mentalna suglasnost ne donosi.

Ljudi koji su u mentalnom suglasju slažu s time da je Biblija otkrivenje od Boga – da je svaka riječ u njoj točna. To zvuči strašno religiozno i jako dobro za reći nekomu: “Vjerujem Bibliji od Postanka do Otkrivenja. Vjerujem svakoj riječi.” Ipak, kada ta osoba naiđe na životne krize, kaže: “Kod mene to ne funkcionira.”, no to onda ne može biti vjera jer vjera funkcionira. Mentalna suglasnost ne funkcionira. Takva osoba vidi što Božja Riječ kaže, divi se onomu što Božja Riječ kaže, ali na kraju svega kaže: “Iz nekog razloga, kod mene to ne funkcionira.”

Vjera je djelovanje na temelju Božje Riječi. Mentalna suglasnost samo priznaje istinitost Riječi; no ne djeluje na temelju nje.

Dr. Charles Duncombe, moćni službenik i učitelj Biblije koji sada piše stalnu kolumnu za časopis “Christ For The Nations”, je Englez. U svojoj je mladosti dobro poznavao Smitha Wiggleswortha. Pričao je kako bi se Wigglesworth trudio objasniti ovu misao: Vjera je čin. Otrčao bi na jednu stranu propovijedaonice i rekao, svojim britanskim naglaskom: “Vjera je čin!” Zatim bi otrčao na suprotnu stranu propovijedaonice i rekao: “Vjera je čin!” Ponekad bi to učinio nekoliko puta.

Na kraju krajeva, Jakov kaže da je vjera bez djela mrtva (Jakov 2:17). To nam je malo neprozirno. Weymouthov prijevod nam bolje pojašnjava ovu izjavu: “Vjera bez popratnih djela je mrtva.”

Vjera je čin. To je djelovanje na temelju onoga što je Bog rekao.

Ipak – moguće je djelovati i na temelju mentalne suglasnosti. No, to neće funkcionirati niti donijeti ikakve rezultate.

Poznavao sam službenika kojeg je Bog silno upotrebljavao i koji je osvojio mnoge duše za Kraljevstvo. U svojim je srednjim pedesetim godinama obolio od teškog oboljenja srca. On nije propovijedao božansko iscjeljenje. Nije mu se protivio, no nije ga ni propovijedao. Propovijedao je jednostavnu poruku spasenja i pridobio tisuće duša. Liječnik mu je rekao da su dani njegova propovijedanja gotovi – no, ako bude uzimao terapiju i ležao odmarajući se, mogao bi poživjeti još nekoliko godina. U jednom je trenutku njegovo srce bilo u toliko teškom stanju da je liječnik rekao: “Nemojte ni pokušavati ustati se. Nemojte se čak ni ustajati da sjednete u krevetu.”

Imao je prijatelje koji su vjerovali u božansko iscjeljenje i koji su bili iscijeljeni silom Božjom. Neke je od njih pozvao da dođu i razgovaraju s njim. Naravno, govorili su mu o vjeri, no, iako je godinama propovijedao, ovo je bilo potpuno novo područje za njega. A ljudi ne mogu shvatiti sve ako im se samo jedan put nešto ispriča. Spoznaja treba otići dalje od glave, sići u srce – a za to je potrebno vrijeme.

Ovaj je službenik razmišljao na ovakav način:

“Ako ne mogu propovijedati, bolje je da umrem. Oni govore o djelovanju na temelju Riječi Božje, pa ću jednostavno djelovati na temelju nje.” Ustao se pokušavajući djelovati na temelju Riječi i pao mrtav nasred poda.

Kao što sam rekao, neke se stvari ne mogu postići samo jednim slušanjem. Potrebno je vrijeme kako bi se nešto spustilo iz glave u srce. Meni je trebalo. Šesnaest sam mjeseci bio prikovan za krevet. Liječnik me upozoravao da se ne pokušavam dići iz kreveta. Rekao je: “Tvoje je srce u toliko lošem stanju da ćeš umrijeti.” Ipak, to je upravo bila stvar koju sam učinio – čak i prije nego se ikakvo iscjeljenje manifestiralo. No, vidite, ja sam to učinio jer sam se hranio i meditirao nad Božjom Riječi mjesecima, sve dok nisam primio unutarnje uvjerenje. Znao sam u sebi. Nisam samo imitirao nekoga drugoga.

Prije nekoliko godina, kada je škola Dr. Duncombea, Trinity Bible College, bila u Tulsi, mladi je par iz Ohioa došao kako bi suprug pohađao navedenu školu. Supruga je radila u našem uredu te godine. Nakon završetka škole, osjetili su da ih Bog poziva da rade s Navaho Indijancima u Arizoni. Otišli su u malu prezbiterijansku misiju koja se nalazila ondje. Nedugo nakon toga, preko njih su prezbiterijanski misionar i njegova supruga kršteni Duhom Svetim i počeli su govoriti u jezicima. “Navukli” su ih na naše knjige i kazete. Taj je misionar nekoliko puta dao svoje svjedočanstvo na našim konferencijama.

Bolovao je od neizlječive bolesti. Da tri dana nije uzeo svoje lijekove, umro bi. On i jedan mladić iz Trinityja uz nekolicinu indijanske braće išli su duboko u planinu u svoje sklonište. Odvezli su se svojim automobilima, zatim dijelom planinarili do udaljene kolibice gdje su slušali kazete i čitali knjige. Zatim je uzeo svoje lijekove i bacio ih u kanjon (nikada nikome ne bih rekao da učini isto).

Lijekova više nije bilo. Nije se mogao vratiti u roku tri dana. Ako uistinu ne vjeruje Bogu, mrtav je. Ta su se tri dana rastegla na godine – on je još uvijek iscjeljen.

Dao je svoje svjedočanstvo: “Slušao sam Vaše kazete ponovno i ponovno, dan i noć. Iznutra sam znao. Duboko u sebi sam znao: To je to.” I djelovalo je.

Sada, da netko drugi napravi isto samo zato što je on to učinio, to ne bi funkcioniralo. Neće funkcionirati ako ta osoba nema isto uvjerenje koje je on imao, istu unutarnju sigurnost.

Znao sam još jednog pastora koji je imao neizlječivu bolest – nije mogao živjeti bez terapije. Da sam bio tamo onoga dana kada je bacio svoje lijekove, znao bih da ono što govori nije u skladu s Biblijom. Možda bih mu mogao pomoći. Rekao je: “Jednostavno ću vjerovati Bogu ili ću umrijeti.” Prava bi izjava vjere bila: “Jednostavno ću vjerovati Bogu i živjeti.”

Baciti svoje lijekove ne znači vjerovati Bogu. Unutar tri dana, službenik je bio mrtav. Drago mi je da je u nebu. Žao mi je što nije djelovao iz mudrosti te što je uzrokovao da neki krive i kritiziraju našeg Gospodina Isusa Krista i Njegove svrhe. Čini mi se da ljudi trebaju znati da samo odbacivanje lijekova ne donosi iscjeljenje. Da donosi, sve što bismo trebali učiniti jest nagovoriti ljude da bace svoje lijekove i svi bi automatski bili iscjeljeni. Žao mi je što je ovaj službenik napustio Zemlju u svojim tridesetima kada je još dugo mogao raditi za Boga. Njegova je crkva patila. Na neki način, Kraljevstvo je patilo.

No, dosta sam dobro poznavao jednog drugog propovijednika koji je bolovao od iste bolesti. Tijekom razdoblja od nekoliko godina, propovijedao sam na pet susreta u njegovoj crkvi. Mislim da tijekom tih pet susreta uopće nije shvatio o čemu sam govorio. Tri sam puta služio na sastancima u trajanju od tri tjedna, jednom na sastanku od deset dana, a jednom na sastanku od četiri tjedana. U tih četrnaest i pol tjedana sastanaka tijekom svih tih godina, naučavao sam iste istine.

(To je poput jela. Jednom ćete možda jesti pire krumpir, sljedeći put pečeni krumpir, nakon toga pommes frites, sljedeći put krumpir salatu, nakon toga restani krumpir – no, to je sve, na kraju krajeva, krumpir. Dobar kuhar pripravlja namirnicu na različite načine – no, to je svejedno još uvijek samo krumpir. Dobar kuhar malo drugačije posloži sastojke – no, to je još uvijek ista temeljna namirnica. Jedna od stvari koja uzrokuje kriva učenja i skretanja je neprestano pokušavanje izmišljanja nečeg novog. Što bi bilo da netko kaže: “Više neću jesti ako ne dobijem svaki put potpuno novo jelo.” Pa, ta osoba neće baš svaki put dobiti potpuno novo jelo. Isto je i s Riječju Božjom. Dobra stara Riječ je dobra. Samo je se nastavite držati. Nastavite se hraniti njome.)

Moja supruga i ja smo se vratili u to područje nakon nekog vremena i otišli smo posjetiti tog pastora i njegovu suprugu. Sada, u svojim šezdesetima, rekao je: “Brate Hagin, potpuno sam iscjeljen. Više ne primam terapiju.”

Pitao sam: “Kako se to dogodilo?”

Rekao je: “Napokon sam počeo shvaćati što ste pričali.”

Vidite, trebalo je vremena da mu se to spusti u srce. Svaki je put svojim fizičkim ušima čuo što sam govorio. Njegov je um to registrirao, no to nije dospjelo do njegovog srca.

Imam najdublje suosjećanje i strpljenje za ljude koji su u sličnom stanju. No, ima mnogih koji to nemaju. Neki misle na ovaj način: “Ako me ne slijediš, spreman sam prekrižiti te.” Ti su ljudi u gorem stanju od ljudi kojima pokušavaju pomoći. Ne, ne udariš svoje dijete po glavi samo zato što zna reći samo “mama” ili “tata”. Hvališ se time, kažeš: “Moje dijete već govori!” Potičeš svoje dijete – i ono nastavlja rasti.

No, da ga svaki put kada pokuša nešto reći udarite i kažete: “Začepi!”, nikada ne bi ništa naučilo. Da Vaše dijete s osam mjeseci napravi i najmanji korak, odmah biste otišli i rekli: “Ono moje dijete već hoda!” Samo zato što je to majušni koračić i što je odmah nakon toga palo na pod, nećete ga istući i reći: “Da više nikada to nisi napravio.” Ne, trebate se hvaliti njime te ga poticati i ohrabrivati, a nakon nekog vremena, dijete će prohodati. Isti se princip odnosi na duhovno. Nemojte kritizirati ljude.

Potičite ih i ohrabrujte. Nakon nekog će vremena početi hodati.

Vratimo se sada na onog službenika. Rekao je: “Napokon sam počeo shvaćati što si govorio ili, zapravo, trebao sam reći, napokon sam počeo shvaćati što Riječ Božja govori na temu vjere. Tako da sam, kada sam uzimao lijekove, počeo govoriti: “Vjerujem da primam svoje iscjeljenje.”

To je djelovanje na temelju Riječi Božje. To je ono što je Isus rekao u Marku 11:24. Isus je rekao da vjerujemo da primamo.

“Istog trena,” nastavio je, “đavao bi mi rekao u misli: ‘Nisi iscijeljen. Da si iscijeljen, ne bi trebao uzimati lijekove.” No, ja bih rekao, ‘Tako je. Nisam ni rekao da sam iscijeljen. Isus mi nije rekao da to vjerujem. Rekao mi je da vjerujem da primam i da ću onda imati. Tako da ja vjerujem da primam svoje iscjeljenje.’”

Čvrsto se držao ovoga tijekom mnogih mjeseci. Zatim, s vremenom, njegov mu je liječnik rekao: “Ne razumijem kako, no Vaše je tijelo nakon svih ovih godina počelo normalno funkcionirati. Prestanite uzimati lijekove.”

Posljednji put sam razgovarao s njim kada je imao 72 godine te su prošle godine bez da je primao ikakvu terapiju. Bio je pastor sve do 72. godine. To je puno bolje nego da je umro s 36 godina kao onaj drugi pastor s istom bolesti.

Neki bi rekli: “To je jednostavno bila Božja volja. Jednog je iscijelio, a drugog nije.” Ne. Jedan je od njih iskoristio prednost koja mu je pripadala. Dao si je vremena da se zadubi u Riječ te primi vjeru i prakticira je. Drugi se samo pokrenuo na temelju pretpostavke i pogriješio.

Muž i žena, oboje službenici koji su završili jednu od najboljih pentakostalnih biblijskih škola u Americi u to vrijeme, prisustvovali su sastanku koji smo vodili u zapadnom dijelu države.

Žena je nosila naočale. Izgledalo je kao da su debele gotovo jedan centimetar. U to je vrijeme bila lijepa mlada žena od otprilike 28 godina, no njezine su naočale bile toliko debele da su nagrđivale njezin izgled.

Jedne večeri nakon službe, moja supruga i ja smo otišli s njima na sendvič. Sjedeći točno preko puta mene za stolom, rekla mi je: “Brate Hagin, neku sam večer izašla na molitvu za iscjeljenje. Položili ste ruku na mene za moje iscjeljenje i ja sam skinula svoje naočale. Inače sam nosila naočale od djetinjstva. Oči mi se nikada nisu mogle usredotočiti. Pokušali su operirati par puta, no svaki bi put odlučili odustati. Ove su naočale s debelim lećama bile potrebne kako bi mi oči ostale fokusirane.”

Mogao sam vidjeti da joj se oči ne mogu fokusirati. U jednom se trenutku činilo kao da gleda u križ – a zatim bi joj se oči ispravile.

Nastavila je: “Skinula sam naočale, no ne vidim ništa bolje nego prije. Moram voziti djecu u školu, a ne mogu vidjeti ni središnju liniju na cesti. Odgovorna sam ako je pređem. Imam ograničenje na vozačkoj dozvoli i ako se dogodi da se zabijem u nešto, bit ću u velikom problemu.”

Skidanje naočala Vas neće iscijeliti. Da Vas to iscjeljuje, sve što bi osoba trebala napraviti jest skinuti naočale i automatski bi bila iscijeljena. No, ona je mislila da je to čin vjere. Ipak, postoje različiti načini na koje možemo djelovati na temelju naše vjere. Moramo to shvatiti.

Pitala me: “Što da učinim?”

Rekao sam: “Uzmi svoje naočale natrag – to učini. No, nemoj odustati od svojeg objavljivanja. To je način na koji ćeš vježbati svoju vjeru. Uvidjela si istinu Božje Riječi u Marku 11:24. Primijeti što je Isus rekao da vjerujemo.”

Jednostavno je započeti činiti ono što je Isus rekao da činimo i ono što Biblija kaže da činimo, umjesto onoga što mi mislimo da trebamo raditi, onoga što nam je netko rekao da radimo ili nečega što je netko drugi radio. Vidite, Bog je možda čak nekome rekao da učini nešto što je za tu osobu funkcioniralo, no ako to nije rekao tebi, nemoj to raditi.

Isus je rekao: “Kada molite, vjerujte…” Što je to što trebamo vjerovati? Da to imamo? Ne. Rekao je da vjerujemo da primamo. I što će se dogoditi? I bit će Vam.

Ne, Isus nije rekao, vjerujte da imate i bit će vam. Rekao je: “vjerujte da ih primate, i bit će vam.”

Ne trebaš vjerovati da već imaš to nešto. Ako nešto imaš, to je poprilično očito. Ne trebaš vjerovati da to imaš. Da je ova žena već posjedovala svoje iscjeljenje, naočale joj ne bi bile potrebne. Ona ne treba vjerovati da ga ima – ona treba vjerovati da ga prima i imat će ga. Kada će ga imati? Nakon što povjeruje da ga prima.

Rekao sam joj: “Marko 11:24 kaže da vjeruješ da primaš. Ne moraš vjerovati da to imaš. Poprilično je očito da to nemaš. No, učini ovo. Zadnja stvar koju napraviš navečer, kada skineš naočale, reci: ‘Vjerujem da primam svoje iscjeljenje.’ Ako se dogodi da se probudiš usred noći, reci: ‘Vjerujem da primam svoje iscjeljenje.’ Prva stvar koju učiniš ujutro, kada stavljaš naočale, reci: ‘Vjerujem da primam svoje iscjeljenje.’ To je sve što te On tražio da napraviš – samo vjeruj da primaš. Nije te tražio ništa više. Tvoj je zadatak pobrinuti se da vjeruješ da primaš. Njegov je zadatak da se pobrine da ga imaš.

Nemoj se pokušati brinuti za Njegov zadatak. Nemoj uopće pričati o Njegovom dijelu zadatka. Pusti Njega da se brine za to. Ti se brini za svoj zadatak. Svaki put kada se sjetiš – a pobrini se da se sjetiš – reci: ‘Vjerujem da primam svoje iscjeljenje.’ Drži se toga.”

Otišli smo i nastavili svojim putem. Svako toliko bismo primili pismo od njih koje je sadržavalo dobrovoljni prilog, no nikada nije bilo ni spomena o njezinim očima, a mi nikada nismo pitali.

Pet godina nakon toga živjeli su u drugoj državi, a mi smo bili u blizini i služili. Tako da smo otišli k njima kući i ostali nekoliko dana između sastanaka.

Prva stvar koju smo moja supruga i ja primijetili bila je da više ne nosi naočale – njezine su oči bile savršeno usredotočene. U otprilike isto vrijeme smo rekli: “Vidimo da su ti oči u redu.”

“Da,” rekla je. “Brate Hagin, dala sam si vremena i radila točno onako kako ste mi Vi rekli. (Zapravo je trebala reći da je radila ono što je Isus rekao.) Neumorno sam to prakticirala. Svaku noć, zadnja stvar prije odlaska na spavanje bila bi: ‘Vjerujem da primam svoje iscjeljenje!’ Svako jutro prva stvar koju bih rekla, dok sam vozila djecu u školu, dok sam se vraćala, dok sam ih išla popodne pokupiti iz škole, dok sam se vraćala, dok sam se vozila niz ulicu na putu do trgovine, na povratku – ne mogu ni reći koliko sam puta na dan to izrekla – i nastavila sam govoriti to šest mjeseci – ‘Vjerujem da primam svoje iscjeljenje.’”

“Moja mi je glava stalno govorila: ‘Ovo ne funkcionira. Nikada ni neće funkcionirati. Nije ti ništa bolje. Ništa ne vidiš bez naočala. Znaš da ne vidiš.’ No, ja sam ustrajala. Šest mjeseci nisam mogla primijetiti da se išta promijenilo. No, nakon toga sam počela primijećivati da mi se oči pomalo mijenjaju. Ustrajala sam. Nakon još tri mjeseca, nije više uopće bilo bitno nosim li naočale ili ne. Mogla sam jednako dobro vidjeti bez njih kao i s njima, tako da ih većinu vremena nisam nosila.”

“Zatim smo se preselili u drugu državu te smo morali izvaditi vozačke dozvole. Morali smo pisati pismeni ispit i predati svoje stare vozačke. Prošla sam pismeni ispit, a zatim i testiranje vida. No, čovjek mi je rekao: ‘Imate ograničenje na svojoj vozačkoj dozvoli koju Vam ne možemo ukinuti bez odlaska okulistu.”

Otišla je. Nakon ispitivanja, okulist joj je rekao: “Ukinut ćemo Vam oganičenje. Ne trebaju Vam naočale. Postigli ste 20 od 20 bodova na ispitu i oči su Vam savršeno usredotočene.”

Umalo je propustila svoje iscjeljenje, no počela je prakticirati svoju vjeru, koristiti svoju vjeru. Počela je tamo gdje se trenutno nalazila.

One večeri u restoranu, mogao sam vidjeti da njezina vjera nije bila tamo gdje je trebala biti kako bi primila trenutno iscjeljenje. Naravno, moramo shvatiti da neke stvari Bog sam inicira i kada On to radi, hvala Mu na tome. No, većinu iscjeljenja u Bibliji nije inicirao Bog već vjera pojedinca.

Isus je rekao ženi s tečenjem krvi: “Kćeri, tvoja te vjera spasila.”

Vjera funkcionira.

Izvor: Charisma Magazine
Autor: Kenneth E. Hagin
Prevela: Ivona Bilušić

Izvor: Riječ Života