Luka 16:19-31
“A neki čovjek bijaše bogat. Odijevao se u grimiz i skupocjeni lan i danomice se sjajno gostio”
Taj “neki”, očito je dobro i svakodnevno brinuo o sebi, o svome tijelu.
“A bijaše i neki siromah, imenom Lazar…”
Ovo je jedino mjesto u Isusovom propovijedanju gdje je nekome dao osobno ime. Podsjeća me na Isusovog prijatelja Lazara, brata Marije i Marte. Govori o važnosti te osobe. Nije samo “neki čovjek”; i nije samo “jedan siromah”. Važan je Gospodinu.
“…i priželjkivao je nasititi se mrvicama koje su padale sa bogataševa stola.”
Suosjećajnost je duhovna dimenzija. Gospodin Isus je obilovao suosjećajnošću prema ljudima i dok je hodao ovom zemljom. Zato je to toliko bitna karakteristika kršćanina. Kolika je razlika u materijalnom stanju bogataša i Lazara, kad bi mu i same mrvice sa bogataševa stola bile dovoljne da se nasiti? I kolika je bogataševa bezosjećajnost, kad ni jednog dana svoga života nije pomislio: “Možda je i ovaj do mojih vrata dostojan hrane… Možda bih JA, umjesto pasa, mogao tom čovjeku previti rane…”
” A dogodi se da siromah umrije i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. A umrije i bogataš te bude pokopan”.
I kao što Božja riječ to suvereno kaže:
“SVIMA nam je jednom umrijeti”.
“I u podzemlju, gdje je bio u mukama, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama, i Lazara u njegovom krilu”
Danas se neki teolozi prepiru oko toga što je pakao, što je podzemlje, što je druga smrt, … “Mjesto muka” !!! Uistinu, jednom, više neće biti važno kako ti, ili ja, ili netko drugi, nazivamo to mjesto. Mjesto mučenja i vječite vatre postati će stvarnost mnogih.
“On povika i reče: Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara…” (“LAZARA”?! – ipak je znao njegovo ime). “da umoči vrh svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik, jer se mučim u ovome plamenu”. Danas se na temu pakla izmišljaju razni vicevi. Ljudi pokušavaju bagatelizirati Isusovu riječ; ismijati Biblijski opis pakla i stanja onih koji će se, nakon smrti, naći u njemu. Ipak, još jednom, – Božja riječ je suverena; ona je u, svakom slovu potpuna Istina. I sve što je Isus govorio, dogodit će se. Vjeruj.
“A Abraham reče: Sinko, sjeti se da si ti za svoga života primio svoja dobra, a tako i Lazar zla. No on se sada ovdje tješi, a ti se mučiš” Da, i taj bogataš, zvao se Abrahamov sin; Kao što se mnogi danas nazivaju Božjom djecom. Ipak, Bog je pravedan , i presuditi će ispravno i prema svom zakonu. I možda se mnogima to ne čini tako, ali Bog je ipak odredio samo jedno mjesto na kojem čovječja duša nastavlja svoj život – Raj ili Pakao.
“I uza sve to, između nas i vas postavljen je veliki ponor, …”
Treće mjesto, u stvari i postoji. U Božjoj dimenziji. I nije Čistilište – nova šansa, nakon života u grijehu, života “na moj način”.
“PONOR”!!! – Nepremostiva granica, koja ne priznaje zakone promijene. Granica postavljena po pravednoj odluci Božje nepromjenjive volje.
“A on reče: Molim te onda, oče, da ga pošalješ u kuću mojega oca” Ni u paklu, ljudi neće promijeniti svoje stavove. Jer, tamo nema prilike za promjenu načina razmišljanja. Ali će im biti ostavljena “prilika” za egoizam, usredotočenost na same sebe; na svoju bol, svoju tjeskobu, svoju muku…
Pa i u paklu, oni, kao i ovaj bogataš, misle da neki Lazar još uvijek, može poslužiti kao njihov potrčko; netko tko će, eto, prenijeti njihovu, odjednom “važnu poruku”.
“Imam naime petoricu braće. Neka im svjedoči kako i oni ne bi došli u ovo mjesto muka”
Svijet, govoreći o paklu, u glavnom pretpostavlja da će, iako u vatri, ipak tamo biti sa svojom obitelji, sa “svojom ekipom”. Biblija jasno kaže da je pakao mjesto krajnje tame i samoće. Tamo više nije bitno koliko si bio utjecajan u ovome svijetu; jesi li bio važan član svoje obitelji, uvaženi član društva, …
Uostalom, Lazar je bio živo svjedočanstvo njegovoj savjesti; Božje svjedočanstvo o postojanju dva svijeta – dobra i zla. I koliko god se uspješno branili, vrijeme odmiče, i ponestaje nam izgovora pred Božjom stvarnošću.
” Kaže mu Abraham: Imaju Mojsija i Proroke! Neka njih slušaju! A on reče: Ne, oče Abrahame! Nego, ako dođe tko od mrtvih k njima, pokajat će se. A Abraham mu reče: Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće se uvjeriti niti da tko od mrtvih uskrsne”
Bog nas neprestano, tokom čitavog života, nastoji uvjeriti u važnost pokajanja.
Sam početak Isusovog propovijedanja glasio je: “Pokajte se…” (Matej 4:17). U 2. i 3. poglavlju Otkrivenja, Gospodin govori i pastirima i crkvama o onome što bi trebali mijenjati u svome karakteru. I riječi koje često ponavlja, su: “POKAJ SE”!
Hoćemo li se, tokom cijelog našeg života, sjajno gostiti? Hoće li nam život, danomice, biti jedan sjajan party, u kojem će naš materijalni imetak, naša osoba, naše tijelo imati prednost nad našim duhom?; Ili ćemo, povrh svega što nemamo i što nam svakodnevno nedostaje, sačuvati našu nadu i nastaviti vjerovati u Božju istinitu riječ – da ćemo se jednom naći u Očevom krilu.
Milost i mir vam želim.
Autor: Darko Glešić
