Moje svjedočanstvo počinje kada sam imala oko 12 godina. U to vrijeme, moj djed (od očuha tata) je preminuo, ali je on bio vjernik i molio je za sve nas. Kako je on preminuo, to je bila prilika da brat i ja dođemo u crkvu. U crkvi je bilo doista neobično, ali lijepo. Tako smo s obitelji počeli dolaziti u crkvu sve češće i češće, radujući se odlascima u crkvu. Nakon nekog vremena, bio je organiziran kamp za mlade u Orahovici, gdje smo čuli poruku spasenja i bili pozvani moliti molitvu spasenja. Predala sam svoj život Isusu i bila sam doista dotaknuta Božjom prisutnošću, plačući na tome mjestu.
Unatoč tome što sam krenula s Bogom, u svojim tinejdžerskim godinama sam otišla od Boga. Jednostavno nisam bila utvrđena u Božjoj Riječi. Nakon nekoliko godina, jedan brat iz Zagreba nas je pozvao u crkvu u Slavonski Brod. Njegova upornost je mene i moga brata potakla da ponovno krenemo u crkvu. Unatoč tome što sam otišla od Boga, On me je ponovno privukao sebi. Kako sam dolazila u crkvu, uvidjela sam da ne želim živjeti život bez Krista.
Došao je trenutak kada sam ponovno predala svoj život Kristu. Isus me je iscijelio od emocionalnih povreda iz djetinjstva, oslobodio strahova i daje mi snage da idem s njime svaki dan. Isus nikada nije odustao od mene, ni ja ne želim nikada odustati od Njega. Njegova riječ kaže : Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom. Izaija 41:10 (KS)
Svjedočanstvo sestre Josipe pogledajte u prilogu.
