Čini mi se da, poneke kršćane, često, u njihovom hodu sa Bogom, motivira samo neko trenutno ushićenje, spektakularnost nekog doživljaja ili događaja – vratili su se sa nekog koncerta duhovne glazbe poznate kršćanske grupe, sa nekog biblijskog seminara; i jednostavno, stalno osjećaju to, kako kažu, “titranje u duhu”. /Naravno, ovo je dobro za svakog od nas/.
U tome, neki od njih vide potvrdu svoga životnog stila; u kojem sami sebi, neprestano ponavljaju: “RADUJEM SE I PONAVLJAM OPET, JA SE RADUJEM” (jer moj se ringišpil ne zaustavlja). I velika je to duhovna potreba. Sama Riječ nas na to upućuje: RADUJTE SE, …(Fil 4:4)
Ipak, povremeno nas Gospodin iznenadi nekom drugačijom vrstom “motivacije” – Vatrom u grudima, frustracijom, suzama i bolom,…. – netko nam je stao na žulj, udario nas laktom u bubrege, ponizio, povrijedio, omalovažio,… Da, Gospodin nam je obećao na tome putu i progonstva i nevolje. Nezrelo je očekivati vašar i karamele sve vrijeme našeg života.
Ali. ako u svemu tome što tada prolazimo, samo na trenutak zastanemo, “smirimo se pred Gospodinom i strpljivo čekamo na Njega”(psalam 37:7), na Njegovu pravednost; stvari će početi izgledati drugačije; sve što prolazimo, dobit će smisao; u miru, do Isusovih nogu, moći ćemo shvatiti koliko visokom cijenom smo kupljeni, koliko zaista vrijedimo Gospodinu. Čeznut ćemo, (ponovo) živjeti i raditi za Njega iz zahvalnosti zbog Njegove silne ljubavi. Moći ćemo zatitrati u Duhu i izjaviti:”Gospodine, hvala ti! Ti si ovo sakrio od mudrih, a objavio si meni malenome”.
Želim vam uspjeh i Božji blagoslov.
brat Darko
